Zapošljavanje u SFRJ: Izvolite radno mjesto, platu unaprijed i izaberite koji ćete stan

Nekada je gotovo svaki veći grad u Jugoslaviji imao barem jednu zvučnu fabriku, a kako se dobijao posao u doba “komunističkog mraka”, najbolje ćete vidjeti iz teksta Filipa Ćorlukića, 84-godišnjeg fizičara, koji je nekada davno radio u Maglaju u gigantskoj tvornici celuloze i papira “Natron”. Pri tome uopšte nije bitno ko je i šta je Ćorlukić, nego kako su funkcionisale egzistencijalne stvari. Posao je dobio čim ga je, uz čašicu konjaka, primio direktor, koji je potom naložio da mu se isplati prva plata, jer tad su se plate isplaćivale unaprijed, da bi ga onda odvezli da odabere stan.

Natron snimljen 1955. godine

Početkom pedesetih prošlog stoljeća za Maglaj nastupa novo doba. Tada je uzvodno od grada izgrađena, u to doba najsuvremenija tvornica celuloze i papira. Budući da potrebne radne snage u Maglaju praktično nije bilo, trebalo ju je dovesti sa strane, pa je bilo nužno unaprijed osigurati stambeni prostor i infrastrukturu. Stoga je istovremeno s izgradnjom tvornice s druge strane rijeke izgrađeno novo moderno stambeno naselje s obiteljskim stanovima, ali i garsonjerama za samce, te lijepi hotel “Galeb” s izvrsnim restoranom i željeznička postaja.

Direktor tvornice u izgradnji bio je Tuzlak, zagrebački “papiraš” Jaroslav Kudera, a tehnički direktor Slovenac Rozin. Osim jednog beogradskog inženjera, svi su ostali inženjeri završili zagrebačke fakultete, a među njima je bio i Makedonac Mito Cilev i Crnogorac Đorđije Bulatović. Nekoliko je tehničara bilo iz BiH, pa i iz Maglaja, a nekoliko je stiglo i iz Slovenije. Zanimljivo je da su administrativni stručnjaci raznih profila došli uglavnom iz Osijeka. Svi su se oni uselili u novo izgrađene stanove, a uselili su se i domaći ljudi, ponekad i iz okolnih sela, budući operateri koje je tvornica organizirano slala na višemjesečnu praksu u poznate švedske i finske tvornice celuloze i papira.Useljavanjem novoizgrađenog dijela grada, ukupan se broj stanovnika Magalja gotovo udvostručio. Bila su to već i na prvi pogled dva potpuno različita dijela grada na dvije obale Bosne, ali su živjeli u skladu. Nezaposlenih praktično nije bilo i svi su bili zadovoljni. Nekoliko godina kasnije započelo se s proširenjem tvornice nabavkom novih i većih postrojenja, tako da je Natron postao najveći proizvođač te vrste papira na Balkanu, pa i šire…

Filip Ćorlukić na maglajskoj tvrđavi

Kao dijete željezničara, od rane sam mladosti navikao na selidbe u druga mjesta. Studirao sam fiziku na beogradskom PMF-u, a premda mi je zbog političkih optužbi iz vremena rata otac bio u tuzlanskom istražnom zatvoru, kao najboljeg praktičara na studiju fizike, uposlila me je vojska u tvornici eksploziva u Vitezu. Na poslu sam se izvrsno snašao, ali je poslije radnog vremena bilo ubitačno dosadno. O poslu se uopće nije smjelo razgovarati, pa da bismo se imali čime baviti osnovao sam Radio-amaterski klub i kurs, na koji se pored ostalih prijavio i vrlo komunikativni oficir KOS-a, mislim da se zvao Faraguna. On me je odveo u skladište u kojemu je bilo i različite radio opreme koja tvornici uopće ne treba, pa sam mnogo toga odabrao i uzeo za klub. Tamo sam našao i neke philipsove servisne aparate, za koje uopće nisam znao da postoje.

No, premda vojni službenik, ipak sam morao sam otići na tromjesečno služenje vojnog roka. Par mjeseci kasnije sam u novinama pročitao da je moj otac osuđen na smrt. Nitko, pa ni bataljonski oficir KOS-a nije reagirao. Prema meni se ponašao kao da se ništa nije dogodilo, ali sam ubrzo shvatio da me po isteku roka ne puštaju da odem. Pisao sam u Vitez direktoru pukovniku Lukiću, moleći ga da to ubrza. Odgovorio mi je da je vrlo komplicirano i da se strpim. Bila je to za mene vrlo stresna situacija koja je trajala mjesecima. Nakon nekog vremena sam dobio čir na dvanaestercu. To je tada smatrano neizlječivim, pa sam kao stalno nesposoban otpušten iz JNA.

Kad sam došao u Vitez, odlučio sam prvo otići do Faragune, jer mi on kao dobar drug (kako se tada govorilo) i oficir KOS-a najbolje može razjasniti situaciju. Primio me je prijateljski, a ja sam mu nakon što smo se pozdravili rekao da sam došao da me savjetuje kako da se ponašam obzirom na ono što se dogodilo u vezi s mojim ocem. Što da činim? Ako se javim na posao, svjestan sam da je ovo vojna industrija, da se uvijek nešto može dogoditi. Rekao sam da se ne razumijem u poslove iz njegove nadležnosti, ali da vjerojatno mora imati nekakav spisak potencijalnih krivaca i predpstavljam da bih i ja morao uvijek biti na tom spisku. Ako pak želim otići, trebam li to službeno najaviti? Zahvalio mi je što sam došao s povjerenjem, službeno, ali i kao drugu, jer da karakter njegova posla to otežava. Što se tiče oca, rekao je da djeca ne mogu biti odgovorna za ono što su oni učinili, te da ga ja nisam mogao odgajati. Prema tome da se mogu javiti pukovniku Lukiću i ići na posao, a nitko me ništa neće pitati o ocu. Rekao je da je to službeni odgovor na moje pitanje, ali da će mi, obzirom na opće okolnosti, dati i osobni drugarski savjet. “Mene će jednog dana premjestiti, a na moje mjesto može doći neko sumnjičav, pa možete imati problema. Stoga vam savjetujem da se službeno ne javljate u kancelarije, nemojte ostati nego idite tražiti posao. U stanu možete ostati dok ne nađete posao. Toliko vam mogu činiti.”

ZA NASTAVAK KLIKNITI SLEDEĆA.

 

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *