Prema najnovijim saznanjima iz oblasti Narodne Psihologije, rečenica „ne miješam se“ nije znak distance, zrelosti ili samokontrole. Naprotiv. To je verbalni uvod, poput kašljucanja prije govora ili „samo da kažem“ prije monologa od dvadeset minuta.
Istraživanje pokazuje da ljudi ovu rečenicu izgovaraju tačno u trenutku kada su se već mentalno umiješali, emocionalno zauzeli stranu i pripremili mišljenje koje niko nije tražio.
U praksi to izgleda ovako:
„Ne miješam se, ali da sam ja na tvom mjestu…“
U tom trenutku, eksperiment je završen. Osoba se umiješala. Duboko. Do lakata.
Naučnici tvrde da je fraza nastala kao psihološki alibi. Njena svrha nije da spriječi miješanje, nego da govorniku omogući da kaže sve što želi, a da se kasnije može povući uz objašnjenje: „Pa rekao sam da se ne miješam.“
Drugim riječima: izgovoriš sve, a odgovornost ostaviš u hodniku.
Posebno je zanimljivo da se ova pojava najčešće javlja u situacijama koje osobu uopće ne pogađaju. Tuđi brak, tuđi posao, tuđa djeca, tuđe odluke. Što je stvar udaljenija od govornika, to je potreba za nemiješanjem — a zapravo miješanjem — veća.
Istraživanje je pokazalo i da ljudi koji kažu „ne miješam se“ gotovo nikad ne nude rješenje. Nude mišljenje. A mišljenje, kako nauka potvrđuje, ne košta ništa, ne nosi odgovornost i može se povući čim postane neugodno.
Zaključak studije je jasan:
Rečenica „ne miješam se“ nije granica, nego dozvola. Ne služi da se sačuva mir, nego da se proizvede blaga, dugotrajna nelagoda koja ostaje u prostoru i nakon što se razgovor završi.
